¨Osvrt na izložbu : Edvard Kužina Matei: FACE
Edvard Kužina predstavlja ciklus slikarskih radova koji tretmanom premise i plasmanom predstavljaju zaokruženu konceptualnu likovnu cjelinu. Pred nama je projekt «Face». Radi se o licima naslikanim uljem na platnu, izrezanim s podloge i predstavljenim kao likovne jedinice unutar izložene cjeline. Radovi su nastali na tragu discipline portreta. Ali, ovo nije izložba portreta. Pred nama je kolekcija stanja. Zbirka emotivno obojenih percepcija okoline.
Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi grimasu koju pokušavamo navući, ovisno o situaciji koju želimo pokazati. Tražeći odgovarajući izobličeni izraz, autor se igra s jedinim dijelom tijela koji je neponovljivo osoban. Dijelom tijela koji nas označuje kao jedinku.
Kad se laća slikanja portretnih situacija, umjetnik poznaje pravila tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuju slikar, a koje promatrači slike. To su formalni, fizionomski te postularni identitet modela, svodljiv na psihologiju karaktera. Relacija percepcije je formalno opisiva odnosima između boja i kompozicije slikanog motiva ali ovdje je zanimljiviji socijalni kontekst. Obično je uloga promatrača u galerijskom prostoru dodijeljena posjetiocu. Ovdje je učinjena inverzija: in situ se našlo mnogo više fiktivnih promatrača sa zidova galerije od živih posjetitelja. Na kušnji je intenzivna aktivnost promatranja, a ponuđena interaktivna, provokantno ogledalna situacija.
Ova lica obasjana su mjesečevom svjetlošću i pogleda punih halucinatorne snage. Nelagodno svjesni sumnje, ovi likovi zagledani su više u sebe nego u nas. Impresivno je evidentiranje udubljenih ali prodornih pogleda prema nama. To je autor naglasio izrezivanjem i uskraćivanjem bilo koje informacije o miljeu, statusu ili bilo čemu što bi otkrivalo vlasnika lica. Umjetnik realizira velik broj obličja. Postavom nudi opsjednutost količinom uradaka, mnogobrojnim licima. Modeli su sami sa sobom negdje u podsvjesnoj sferi, a na trenutak izniknu na površinu svijesti i materijaliziraju se u obliku izrezaka slikarskog platna. Ovo je enformelistički potez iako uopće nije važno je li portret najprije nastao na većem, možda čak i uokvirenom platnu, ili je nastao na unaprijed izrezanoj ovalnoj formi.
Kao i El Greco, Edvard Kužina više voli svjetlost svojih unutrašnjih vizija od sunčeve svjetlosti. Prolazeći dojmljivom kolekcijom El Grecovih portreta u Toledu, i osupnuto promatrajući slavni Pogreb Grofa Orgaza, nameće se asocijacija sumnje. Činjenica je da El Grecovi likovi odražavaju prožetost unutarnjim. Tu unutarnju vatru možemo dovesti u bliskost sa sumnjom. Nešto slično događa se i ovdje: Akteri su i umjetnik zadubljeni u začudnu aktivnost intenzivnog unutarnjeg doživljaja. Zaustavljena u introvertiranim situacijama, lica plijene pažnju upravo time. Autor progovara o impresiji njihovom usredotočenošću i samodostatnošću. Čin uživljavanja u stanje motiva i insinuacija intenzivnog usmjerenog znakovitog pogleda najzanimljiviji je dio nastanka ovog projekta.
Sljedeći dramatični dio je prezentacija. Postav postaje fiktivna scena za suočavanje. Konglomerat, niz, seriju lica autor niže u jednom dahu. Skoro do iznemoglosti. Tako se njegov umor podudara s dojmom koji postiže na radovima. Nižući seriju, lice uvijek interpretira na nov način. Ujedinjuje ponavljanje motiva s novim doživljajem. Rezultat je uvijek nov. Ali, začudno, opet snažan i neponovljiv.
Prolazeći galerijom, postajemo svjedoci intimne priče o samoispitivanju. Autor je slijedom izrađivao portrete svojih sjenovitih prijatelja / neprijatelja. Pristupao im je decentno, mijenjajući im anatomske karakteristike i smisao. Snaga autorskog rukopisa, u ovom slučaju slikarskog, tjera nas na daljnje razgledavanje ne bismo li se riješili prve impresije. No, autor nam ne da odahnuti. Od rada do rada doživljavamo nov nalet snažnog izgovora. Mogu nas ljutiti, raspoložiti, zamisliti. Promatranje niza uvjetuje tračersko razmišljanje: tko su i što su ovi likovi u odnosu na umjetnika. Promatrač kao i umjetnik ima moć da otvori ili zatvori neke od prolaza k percepciji. Očito je da je autor motive doživio kao senzibilna osoba bez obzira je li ih vidio očima ili osjetio nutrinom.
Autor izolira lice od bilo kakve asocijativne okoline koja bi nam pomogla pri određivanju i pušta nas sasvim same usred mogućih ogledala. Iznenađenje prikrivenim odnosima pojedinca i okoline kao da se autoru provlači kroz radove. U prvom susretu s ovim ciklusom može nam se učiniti da je pred nama serija zločestih obličja. Kasnije uočavamo da je tu više tuge nego zlobe. Niz Edvardovih predmeta karakterizira ljudsko. Izražen je određen stupanj empatije s naznačenim likovima. Situacija postaje nepodnošljiva. Poput zametka u formalinu. Ili, poput podivljalog eksperimenta koji prelazi gabarite zadanog, ona izmiče stilskim odrednicama. Niz medaljona s licem poziva na prepoznavanje. Sudbine pred nama određuju i otkrivaju autorov stav. Izraz lica, gesta portreta, detalji govore da su podređeni ekspresivnoj nakani umjetnika. Ova simulacija trenutaka biva sažeta u format umjetničkog projekta.
Jedino na osobnom planu možemo sebi pojasniti sebe. Ovi radovi preispituju samu narav objašnjenja. Projekt je prepun sadržajem: od prvog sloja koji prikazuje do skrivenih, diskurzivnih značenja, koja naša mašta mora razotkriti. Pokušajmo doživjeti pokazano kao edukativni trenutak našeg shvaćanja samih sebe i općeljudskog. Jer, nema apsolutne stvarnosti; stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za istinom je neizbježno svedena na kontinuirani trud interpretacije i reinterpretacije.
Eugen Borkovsky, 2006.
BIOGRAFIJA: Edvard Kužina Matei rođen je 1954. u Šibeniku. Školuje se u Zagrebu i Rijeci. Boravio i djelovao u Kanadi. U domovinu se vraća 1990. i radi u Zagrebu a od 2000. godine u Istri. Član je HDLU Zagreb. Izlagao na 26 samostalnih i na mnogim kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu. |
