Lice i naličje – Vladimir Bruketa

Datum i sat početka: 02.02.2018.
Trajanje: 02.02.2018. – 28.02.2018.
Galerija Bruketa 2, Strossmayerova 1, Rijeka
“Lice i naličje” naziv je nove izložbe u Galeriji Bruketa 2 na Sušaku. A kako je vrijeme
karnevala, tako se simbolično i ova izložba bavi maskama, izazivajući posjetitelje da
razmisle o licu i naličju umjetnosti kroz dva intrigantna umjetnička djela. Tko ih je naslikao?
Koju tajnu skrivaju? Što nam govore o svojim autorima? Izložba je, nesumnjivo, pomalo
mistična kao i karnevalske maske koje pozivaju da ih skinemo i otkrijemo tko se ispod njih
krije. Zanima li vas priča o nastajanju ove izložbe, pročitajte je u nastavku. Želite li doživjeti
izložbeni postav obavijen velom tajne, pozivamo vas u Galeriju Bruketa 2, gdje će izložba
biti postavljena do konca veljače.
Uz izložbu “Lice i naličje”, razmišljanja Vladimira Brukete
“Pojam vrijednosti nekog umjetničkog djela ne može se poistovjetiti s pojmom dopadljivosti.
Dok je pojam sviđanja relativan, za ljepotu i vrijednost nekog umjetničkog djela to ne vrijedi. I
kao što za slike kažu da su rukopis i ogledalo slikara, tako i nas koji ih promatramo iz
kojekakvih pobuda neke slike zanimaju više od drugih.
Ova izložba povod je da prikažem put prosječnog zaljubljenika u umjetnost. Često, nažalost,
odabir pri kupnji neke slike određuje naša kupovna moć. To nas možda dodatno motivira da
tražimo nešto neotkriveno što je do sada nepronađeno i neprepoznato, primjerice sliku nekog
genija koju bismo mi otkrili i kupili. Ponekad takva intrigantna slika u našim očima dobije
posebno značenje.
Stavimo je na počasno mjesto na zidu i njome smo zaokupljeni godinama. Kriterij i ukus
mijenjaju se s iskustvom pa slike zamijenjujem ili kupujemo nove, u stalnoj potrazi za
avanturom koja se zove kolekcionarstvo.
Tako je nekako izgledao i moj put kad sam otkrio prvu sliku izloženu na ovoj izložbi. Smatrao
sam da zaslužuje veliku pozornost  zbog svoje mističnosti, tajnovitosti. Otkrivajući je, i sam
sam sebe propitivao. Otkrio sam je na mjestu gdje se osim slika moglo naći sve i svašta.
Ulje na platnu, većeg formata, slika stara pedesetak godina, tamo gdje obično stoji potpis,
vidim – nema ga. U mojem domu ta je slika već više od trideset godina. Vjerojatno puno
obitelji čuva neku staru sliku kojoj ne zna vrijednost, ni ime autora.
Zašto ovu sliku  autor nije potpisao? Naime, potpis se nalazi  ispod namaza boje i na platnu
se nazire  samo malo ispupčenje: JOB. Po mnogim elemetima koje čine neko slikarsko
djelo, nalazim veliku sličnost sa slikarstvom Ignjata Joba (1895-1936). Slika je realistična, na
njoj prepoznajem motiv primorskog pejsaža – motiv lučice u Voloskom kraj Opatije. Otprije
znam da je obitelj Job živjela u Opatiji, što još više pridonosi uvjerenju da sam na pravom
tragu. Način kojim su oslikane barke, ribari, kuće, stabla, atmosfera slike, paleta boja. Sve
pet!
Prije mjesec dana čitam u novinama da se u Beogradu otvorio Muzej moderne umjetnosti,
koji je godinama bio zatvoren. Uz nekoliko popratnih slika, ugledam sliku “Poslije ribarenja”
Ignjata Joba.
Prepoznajem je, iako motiv nije Volosko, nego neki dalmatinski gradić. Opet, sve je nekako
drukčije. Bolje. Osjećam lakoću slikanja, virtualne poteze kistom. Gledam remek djelo.
Vraćam se opet svojoj slici, uspoređujem je s beogradskom slikom, nekako mi je kruta, ne
osjećam onaj zanos.
Pitam eminentne stručnjake za slikarstvo I. Joba. Jedan smatra  da je slika Jobova, drugi
misli da nije.  Meni se čini  najvjerojatnijim da je netko, u nastojanju da pronikne u tajnu
stvaranja Joba, koristio njegovu maniru, da ga oponaša.
U ovo vrijeme karnevala čini mi se primjerenim da izložim takvo djelo, jer mi se nameće
misao da je netko, prikrivši potpis, zapravo preko svog lica navukao masku, a nama ostavio
da pokušamo otkriti tajnu.
Osim prve intrigantne slike, izložio sam još jednu koja mi se činila zanimljivom, tajnovitom,
no ničim se posebno nije izdvajala dok ime njenog autora nisam vidio u bečkom muzeju.
Naime, to je slika bečkog slikara rane secesije Alexandera Rothauga (1870-1946) .
Iako je potpis čitak, nisam poklanjao osobitu pažnju toj slici, kao ni desetku drugih starih slika,
u debelim smeđim okvirima. Prije izvjesnog broja godina, prilikom obilaska bečke Albertine,
vrlo sam lako uočio potpis “mog” slikara, koji je na zidu visio odmah do slavnog Gustava
Klimta (1862-1918) !
Mnogi ljubitelji secesiju svrstavaju u dekorativnu umjetnost, što bi značilo manje vrijednu. I mi
u Rijeci imamo Klimtovu “dekoraciju” na stropu HNK. Poznavatelji umjetnosti misle da te
freske vrijede isto koliko i sama zgrada kazališta.
Mislim da smo u ovo vrijeme poklada  motivirani da skinemo maske, obmane i zablude i
razotkrijemo lažne vrijednosti. Svakome od nas treba snage da u još jednom cjelogodišnjem
ciklusu prepozna prave vrijednosti. Vjerujem da i kroz umjetnost kao način razmišljanja
nalazimo dodatni smisao.”
Administrator

Leave a Comment

back to top