RADOVI POZNATE ROMSKE SLIKARICE PRVI PUT U HRVATSKOJ

Preživjela je logore, a svoj dar otkrila kad joj je bilo 56 godina

“Razmišljam o Auschwitzu svaki trenutak svojeg budnog života”, rekla je Ceija Stojka, romska slikarica čiju izložbu do 8. veljače možemo pogledati u Muzeju za umjetnost i obrt, i vrijedna je svake preporuke.

Stojka je bila deportirana s dvije stotine članova svoje šire obitelji u Auschwitz, gdje je najveći dio obitelji ubijen odmah na dolasku. Ona je preživjela. Kasnije je dobar dio života provela boreći se za prava romskog naroda, polazeći od iskustva koje je kao malena djevojčica doživjela na vlastitoj koži. Izložbu crteža i slika ove umjetnice pod nazivom “Rekvijem za Auschwitz” organiziraju, uz MUO, 12. Festival tolerancije te Austrijski kulturni forum.

Gole žene

Slikarstvom se Ceija Stojka počela baviti tek u 56. godini, upotrebljavajući klasične materijale, olovku i kist, ali i nekonvencionalne metode, poput prstiju i čačkalica za zube. Koristila je za svoje stvaralaštvo “sve što joj je došlo pod ruke, karton, staklene posude, razglednice i sl.”. Kako je ta samouka umjetnica rekla u jednom intervjuu: “Primila sam se olovke i kista jer sam se morala otvoriti, jer sam morala vrištati, dugo sam sve nosila u sebi”. Prije toga u Beču je prodavala tepihe, a misli i sjećanja zapisivala je u dnevnik. Prvu je izložbu imala s bratom Karlom, krajem osamdesetih, i odmah su uslijedile pozitivne kritike.

Njezin rad korijenje ima i u njemačkom ekspresionizmu i u narodnoj umjetnosti, opisuje smrt koju je viđala u logorima, idilične slike obiteljskog života prije holokausta. Kritika je upravo prema tim temama njezin rad podijelila u dva dijela. Prvi, nazvan “Čak se i smrt boji Auschwitza” opisuje njezina sjećanja na logore, sastoji se od crno-bijelih crteža tušem, drugi “Svijetli krug” ulja na platnu jakih boja, pejsaže, prirodu, ples, obitelj, putovanja, pozitivne emocije, sjećanja na djetinjstvo. Među radovima je i crtež stabla koji ju je svojim plodovima spasio od skapavanja kao djevojčicu u logoru, slika i vrane koje lete preko neba, a na koje je gledala iz logora kao na utjelovljenja izgubljenih predaka.

Prodavala tepihe

Moritz Pankok, koji piše tekst i uz ovu izložbu, bio je kustos njezine retrospektive “Sramile smo se” nazvane prema istoimenom crtežu tušem koji portretira gole žene, zatvorenice Ravensbrücka, koje su bile prisiljene gole stajati ispred SS oficira. On na sljedeći način objašnjava značenje rada: “Taj sram koji su nacisti koristili kao mučenje i opresiju, trajao je dugo nakon završetka genocida Drugog svjetskog rata. Bile su potrebne umjetnice poput Ceije Stojke da napokon prekinu šutnju koja je postojala u romskoj zajednici kao posljedica srama i ponižavanja. Njezin je rad postao politička intervencija, njezina je umjetnost snažna avangarda kojom je ona sama promijenila svoju ulogu i smogla hrabrosti da od pasivne žrtve holokausta postane aktivna politička protagonistica. Umjetnička djela Ceije Stojke, osim njezinih umjetničkih vrijednosti, i zbog navedenih su razloga vrlo važna za povijest Sinta i Roma. Kad je navršila pedesetu, odlučila je hrabro progovoriti o svemu, svjesna svoje odgovornosti”.

Ceija Stojka rođena je u mjestašcu Kraubath u Austriji 1933., kao peto od šestero djece. Bila je dio zajednice Lovara, vodili su nomadski život i trgovali konjima. Kad joj je bilo osam godina, njezin je otac odveden u logor u Dachau. Poslije je premješten u zloglasni Hartheim, gdje je ubijen.

Godine 1943. ostatak obitelji deportiran je u Auschwitz: Ceiju su kao malenu djevojčicu 3. ožujka nacistički oficiri ulovili na ulici. Njezina je majka nakon dolaska u logor lagala da Ceija ima šesnaest godina, no da je niska rastom za svoje godine, a bilo joj je zapravo deset. Ta joj je laž spasila život jer je značila da su je mogli iskoristiti za prisilan rad. Kasnije su Ceija, njezina majke i sestra premještene u Ravensbrück, logor za žene. Hrabra umjetničina majka ponovno je riskirala život suosjećajući s drugim ženama iz baraka. Jednoj je ženi, sjećala se poslije umjetnica, pomogla sina preodjenuti u djevojčicu kako bi majka i dijete mogli ostati zajedno. Kad joj je bilo 12 godina, 1945., Ceija je oslobođena iz Bergen-Belsen logora. Od dvije stotine članova njezine šire obitelji, samo su Ceija, njezina majka i sestre preživjele. Nakon rata vratila se u Austriju, gdje je sa sestrama prodavala tepihe. Članovi obitelji i nakon rata, govorila je kasnije, znali su se suočavati s ispadima protiv Roma.

Film o njoj

Svestrana umjetnica izdala je i CD romskih pjesama “Sanjala sam”. Napisala je autobiografiju, o njoj je redateljica Karin Berger snimila film, dobila je i nagradu “Bruno Kreisky” za političku knjigu, ostavila je traga. Ceija Stojka preminula je 2013., a vijest o njezinoj smrti prenijeli su svi vodeći mediji, od BBC-a nadalje. Iza sebe je ostavila oko tisuću umjetničkih djela. Čitav je život imala identifikacijski broj iz logora tetoviran na ruci. Njezin je broj bio Z 6399. “Ljudi smo poput svih ostalih, a uz umjetnost možemo slobodno disati i živjeti”, govorila je umjetnica. U MUO je izloženo njezinih 18 crteža te 17 slika u tehnici akril na platnu i kartonu, a radove je posudila Galerija Kai Dikhas iz Berlina.

Izvor: https://www.jutarnji.hr

 

Administrator

Leave a Comment

back to top